Home Page
About Us
News
Sponsors
Links
Staff
Contact Us


Contact Us!
Contact us by using our convenient online form, or you may visit our staff directory.

Online Franjevci at Franjevacki trg 1, Subotica, Vojvodina 24000 RS - Božja providnost

Božja providnost
"Prst Božji" by Željko Skenderovic OFS - Subotica


Zašto neki ljudi ne vjeruju u Boga? Izuzimajuci ateiste koji kažu - da Bog i postoji, ne bi vjerovali u njega. To Vam sve govori o njima. Postoje, medjutim, osobe koje vjeruju, ali površno. Nedavno je sprovedeno Istraživanje od strane Zlatka Šrama, mr. Andrije Kopilovica i Duje Runje-a o tipovima religioznosti onih koji, kao vjeruju u Boga, ali to nije ono pravo - dubinsko vjerovanje. Ta Istraživanja objavila je "Hrvatska rijec", jedini tisak kojeg dotira Država. U svojem broju 25. opisano je cak šest "vrsti" religioznosti. Nedavno je kod nas gostovao pater Stjepan Vojnovic, nadaleko poznat kao pater - Tadej iz Novog Sada. Nebrojeno puta išao je put Jeruzalema, koji je 23. sjecnja 1950. godine proglašen za glavni grad Izraela. Tocan datum njegovog predavanja bio je: Petak - 27. lipnja 2003. godine. Predavanje je održano u velelepnoj dvorani H.K.C. "Bunjevacko kolo" na temu iz Novog Zavjeta: Kako je "dogadjaj Isus" prešao u pisani dokument. Samo predavanje je pocelo u 20 h i 20 m. Pater -Tadej slovi kao najbolji poznavatelj Biblije sa ovih SCG - prostora. On je, izmedju ostalog, napomenu da u samom sv. gradu - Jeruzalemu živi cetrdeset posto pucanstva koji ne vjeruju u Isusa Krista i Njegovo Uskrisenje. To su, uglavnom, Saduceji - pripadnici Starožidovske vjerske sekte, koja je udaljavala od sebe tradiciju, poricala besmrtnost duše i Božju providnost. No, bili su veoma revnosni u štovanju vjerskih obicaja i Mojsijevih zakona. Proširujem prvotno pitanje u preambuli (uvodu) ovog teksta sa osobnim odgovorom: "Zašto neki ljudi ne vjeruju u Boga, kad ima toliko jasnih i vidljivih odgovora od strane Svevišnjega?". Treba samo malo bolje osluhnuti unutarnje glasove Kolektivnog duha. Ovaj potonji pojam potjece iz znanstvene sfere naukovanja o podrijetlu Univerzuma. Nadam se da se ovo nece shvatiti kao jeres, jer znanost i religija treba da idu: ruku - pod ruku i ne treba da se razilaze, i da se udaljavaju. Nije slucajno pala jabuka na Isaka Newtona dok je boravio ispod nje, niti je Arhimedu pala ideja o zakonu o specificnoj težini kada je od sebe poslao (uzviknuo) nadasve poznat poklik 'heureka' (našao sam), kupajuci se u kadi. To su, po mojem osobnom mišljnju, 'servirane' misli iz Visokih duhovnih sfera - od Boga. Jednom prilikom je slavni fizicar, tvorac teorije Relativiteta - Albert Einstein rekao: "Religija bez znanosti je slijepa, a znanost bez religije je tupa!". Na ta i mnoga druga pitanja ne može niko dati, od nas obicnih smrtnika, decidiran odgovor; pa ni lucidni pater Tadej, a pogotovo, i još manje Željko Skenderovic, dipl. ing. geodezije koji nije tako temeljno proucavo teologiju, nego je 'gancao' po terenu trideset pet godina i sa kilometražom u nogama koja bi, prema grubom proracunu, dostigla do Jeruzalema i nazad. Malo sam vremena proveo u mondenskim krugovima, a veci dio sa drugom kategorijom ljudi koji su po salašima (u mojim mladjim godinama službovanja još ih je bilo) živjeli od svojeg mukotrpnog rada i nisu imali mnogo vremana da prate sva zbivanja rogobatnog civiliziranog svijeta, nego su išli u Crkvu, molili se Bogu u Crkvi ili kod svoje kuce odnosno salaša. U njihovu svijest duboko su se uvriježile dogme, tako da je to 'ušlo' u gene buducim pokoljenjima. U velikoj vecini to su, u suštini, poštene individue sa željom da se što dulje ostane živ i zdrav i da se ode 'Bogu na istinu' u što poštenijem izdanju, odnosno formi. Ovo govorim zato što se i od tako slabo obrazovanih ljudi može što - šta nauciti. Oni posjeduju, valjda iskonsko poštenje i strahopoštovanje prema Bogu. Kao takva sam upoznao ta, od Boga stvorena, poštena bica i htio sam da dostignem taj šarm naivnosti, vjere i poštenja. Takve 'nane' ili 'bace' dodju, recimo, u Crkvu sa uplacenom tarifom za svetu Misu svojem dragom pokojniku u poslijepodnevnim, tj. vecernjim satima, a prije Mise moli se Krunica. I oni žele da se ukljuce u tu molitvu. Naravski oni znaju tu molitvu moliti na svoj nacin koji su naucili iz starog molitvenika kapelana (kasnije biskupa) Budanovica, a sada se moli iz novog molitvenika vlc. Stjepana Beretica - Slava Božja. I pritom se dogodi nesklad u molitvi, jer te 'nane' i 'bace' nisu pratili postojece izmjene u rijecima i apostrofima, obicno, 'zaribaju' i desi se ljutito okretanje glava naših 'malogradjanskih vjernika', a to osjete naši salašari i prestaje im želja da se više mole jer su, ili izazvali podsmjeh, ili ljutnju verziranijeg dijela molitelja. Sažalim se i dodje mi da kažem 'malogradjanima': "Nemojmo tako dragi moji sugradjani, pomozimo im na taj nacin što cemo se, barem, 'praviti' da to ne cujemo". Sami ce se ispraviti kod sledeceg Ocenaša, Zdravomarije ili Slavaocu. Ali, šta više mogu, nego rezignirano prihvatiti: takva smo Božja stvorenja, puna grešaka, a samo tudje vidimo. Zbog prilicne zauzetosti nisam mogao da idem svaki dan u Crkvu. Cak niti svake Nedelje. bio sam, recimo, tog dana u Gradskoj kuci; radio sam kancelarijsku pripremu ili obradu nekog predmeta, i da bih nekako ostao u euharistijskom trendu, otvorim radio aparat i slušam dopodnevnu euharistiju zagrebackog prijenosa neke svete Mise sa teritorije Hrvatske. Tog i sada ima, ali ja sam u Crkvi sv. Mihovila i slušam i gledam taj dogadjaj uživo. Otišavši 2001. godine u mirovinu sa 60 godina starosti, poceo sam cešce pohadjati posljepodnevne, odnosno vecernje svete Mise, kao i molenje svete Krunice. K'o i kod vecine ljudi tog statusa, upao sam u neku tešku letargiju koja je prouzrocila duboku depresiju. Razveden sam vec 10 godina, ali ne svojom krivicom. Ispravljam se: manje svojom, nego krivicom od Boga odredjene suputnice. No, da ne lamentiram previše - snašao sam se! Kako bi rekli stari Latini: "Primum vivere, deinde philosophari (Prvo živjeti, pa onda filozofirati)". Imam dva sina. Mladji sin je na studijama u Zagrebu, a stariji je zaposlen. Potpomognut finasijski od "Fonda Anton Gustava Matoša" koji je oformljen od R Hrvatske - maticne zemlje - za dijasporu, uspjeo sam nekako da održim status kvo za mojeg sina - studenta. On je završio gimnaziju (kao i ja) i otišao je da stvara sebi buducnost (kao i ja nekada). U pocetku se dosta teško nosio sa studijem, jer je, ipak, Zagreb sveucilišna metropola sa eminentnim predavacima koji su imali (ili vecina od njih) trojnu titulu: dr., prof., ing. Trebalo je zadovoljiti njihove kriterije, a radna navika naših djecaka i djevojcica bila je 'tanka' . U prvoj godini sin mi je upao u mladalacku krizu, kao i vecina njih. Raskoš velegrada i ostale zabavne destinacije 'udarile' su im u mladu i neiskusnu glavu i nisu, valjda, mogli da pronadju odmah taj toliko potreban balans izmedju obaveza i zadovoljstva. Došlo je cak i pitanje opstanka na studiju. Osim toga bjesnio je rat na tim prostorima, i onda znate kako se latinski može reci ova recenica: Inter arma silent musae (dok rat traje ne razvija se nauka, odnosno ucenje). E, tu je tata morao odigrati jednu od svojih težih uloga u životu; naravski uz pomoc i poticaj dragoga Boga. Svaki dan sam poceo odlaziti u Crkvu. Najbliža mi je bila, tzv. 'Stara crkva'. Prikljucio sam se moliteljima svete Krunice i to uz pomoc Filipa - Janjevca. On i gdja - Katica su me, takoreci, uveli u Franjevacki Svjetovni Red. Postao sam Trecoredac - laik. Hvala im! G-dja Katica mi je dala listic na kojem su bila odštampana Otajstva: Radosna, Žalosna i Slavna i najnovije: Otajstvo Svijetla. Za ovo potonje je rekla sestra Lucije iz Fatime:
Blažena Djevica Marija je Krunici podarila takvo djelovanje da ne postoji ni jedan materijalni, duhovni, nacionalni ili medjunarodni problem koji se putem nje i naše žrtve ne bi mogao riješiti.
Primit' cete ovo, predpostavljam, sa skepsom, ali: istina je! Bog mi je svjedok. Imam upravo original ocenaše iz Fatime. Jeli to slucaj ili jedna od Božjih providnosti koje se dešavale? U mojem daljnjem izlaganju - cut' cete. Ovo potonje Otajstvo prigrlio sam i molio sam ga kod kuce, jer se u Franjevackoj crkvi još ovo Otajstvo nije molilo. Svaki dan sam molio, a, i sada ga molim sa pogledom na Isusa Krista i Majku Isusovu ciju oznaku imam, bilo u vidu Isusa na drvenom križicu, ili manje figure, ili sv. prilike koja je prikacena na zidu. Prilikom pocetka molitve upalim malu lucu (metalnu posudicu natopljene voskom i malim fitiljom). Ta mala svetiljka ostaje da gori dok ne izgori vosak, pošto ja zaspim kada izmolim cijelu Krunicu. I tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, pa tako pola godine, a možda i više?! To bolje zna gdja Katica kada mi je dala ta Otajstva. Sve molitve su bile namijenje mojim sinovima. Ja sam bio u drugom planu. E, sada se moram sa pricom vratit unazad da bih povezao sve dogadjaje u jedinstvenu cjelinu. Dok sam još bio radnik Katastra, dodje jednog dana mladji sin u kancelariju (soba 237/II -kat) i isprica mi šta mu se potonjeg dana desilo na bazenu u Dudovoj šumi. On i njegovi drugovi taman su se spremali napustiti kupalište kada primjeti malu figuricu na površini vode. Više mehanicki i iz znatiželje on uzme tu 'stvarcicu' velicine 2-3 cm. Razgleda je i zakljuci da je to figurica jednog sveca na kojoj je uocio da je na njoj naznaceno plitko plasticno dva lika; jedan veci, a drugi manji koji je bio predstavljen u narucju veceg. Zašto ih nije prepoznao - to je druga i duga prica za drugu priliku. O njoj necemo sad' jer bi bilo deplasirano o tome pricati. Tu figuricu predade sin osoblju bazena i dodje sutradan kod mene. Odmah mi je bilo jasno iz njegovog price da je ta figurica sv. Antuna Padovanskog sa 'malim Isusom'; tako se barem govori u žargonu svecenickih krugova i, naravski, u žargonu vjernickog dijela puka. To moram da primjetim da je u pitanju mali anakronizam. Sveti Antun Padovanski je živjeo (1195. do 1231. godine), što znaci krajem XII i pocetkom XIII stoljeca, a od Isusa Krista se broje godine. No, tako se to govori i u Crkvenim krugovima, kao što sam to vec rekao, ali se zaboravi napomenuti da je taj mali deklic (deckic) personifikacija 'malog Isusa', tako da se u širokim krugovima našeg pucanstva to shvata bukvalno. Manji je broj onih koji to razumiju. Tu vjeroucitelji možda nesvesno cine malu omašku (contadictio in adjecto - protivrecnost u suštini). No, ona se isparavi ako se djeluje edukativno u nekom drugom trenutku našem vjernickom puku. Da se 'latim' daljeg izlaganja toga dogadjaja, koji ce biti sve cudniji i cudniji. Rekavši mi to, moj sin je zacutao. Onda se odjednom sjetim: pa ja imam slicnu takvu figuricu sv. Antuna. Razmislim trenutak i sjetim se. Gotovo da kliknem kao starogrcki matematicar - Arhimed - heureka (pronašao sam=sjetio sam se). Ispred mene na stolu bio je metalni 'kalmaroš' kojeg sam sacuvao iz Osnovne škole, a ovde mije koristio za odlaganje sitnijeg pribora za pisanje ili tome slicno. Otvorim ga groznicavom brzinom, i, gle, odmah mi se pojavi u vidnom polju mala, od drveta izrezbarena, figura. Bila je duga 2-2,5 cm. Oh, pa ovo je nemoguce! Sjetim se da imam jednu malu brošuru sa tvrdim povezom optocena sa naslovom - Sv. Antun Padovanski. Tu sam brošuricu kupio u trecoredskoj sobi Franjevackog samostana pre... par godina. Pogledam u sina i kažem mu: "Ovo je za tebe namjenjeno. To je neki znak iz 'Viskokih duhovnih sfera'. Sine, ovo cuvaj i znaj da ceš od sada biti šticenik sv. Antuna! Imaj to na umu u svakom trenutku i ne zaboravii pomoliti se kada se sjetiš te 'obaveze' i to na svoj nacin kako znaš i umiješ!". Od tog vremena krenulo je na bolje sa polaganjem ispita. Ne mogu toliko hiperbolirati stvarnost, pa da kažem da je išlo sve kao po loju', ali su se ispiti 'odvadjali'. Bilo je tu još padova i uspona ali stoji cinjenica da su stvari osjetno krenule na bolje. Ne može se idealizirati situacija jer nam 'Istocni grijeh' ne dozvoljava da se 'baškarimo' u ovoj dimeziji postojanja, tj. u ovom svijetu. On je, pak, redovno išao u Crkvu, bilo u Zagrebu ili ovdje u Subotici. U Zagrebu je išao u Katedralu i na Kaptol, a u Subotici u Staru crkvu, i to utorkom. Zadnji put kada je otišao u Zagreb imao je dva nepoložena ispita, a ja sam molio i molio i svaki dan ostavljao izvjesnu 'sumicu' novca u kasu sv. Antuna, a sin je to cinio u Zagrebu. Jednog dana javi se: "Tata, položio sam pretposlednji ispit!". Odmah navecer prije pocetkamoljenja sv. Krunice, pomolio sam se Bogu i sv. Antunu i zahvalio sam se duboko i ponizno. Usput sam ostavio malo vecu sumu, iako nedovoljno, koliko to nama obojici vrijedi Nihova pomoc. 'Obecao' sam sv. Antunu još vecu sumu ako mi sin položi i zadnji ispit. Potom me nešto lecnu. Zar ja tu ne cinim trgovinu sa Bogom. Par trenutaka nastupa tišina, kao da su mi misli stale. Kontemplacija je obuhvatila citav moj cerebralni sustav. "Ne! - gotovo poluglasno izgovorih ovu reccu odricanja - to je samo duboki znak zahvalnosti i to se ne može platiti!". Za par dana javi mi se sin: " Tata, pao sam na pismenom, tako da ne mogu izaci ni na usmeni". "Pa dobro - pomislih - taj zadnji ispit bit' ce položen na jesen". Ocekivao sam njegov povratak i, naravski, da mu podarim cestitke jer je to i zaslužio. Hrabro se borio do zadnje mogucnosti. Ne dolazi jedan dan, ne dolazi drugi dan i odjednom... bum - vijest: "Tata, položio sam i zadnji ispit. Nemam sad vremena da ti objašnjavam, pricat' cemo kad dodjem" - bila je njegova kratka, gotovo, agencijska vjest. I došao je, i ispricao mi je!!! Bio sam presrecan do Neba. Suze mi zaiskriše od radosti - 'suze radosnice', kako se ono kaže u takvim prigodama. Druga kategorija srece odnosila se na pomisao da sam uspjeo sa Bogom uspostaviti kontakt - vibracije, a to je još važnije i cjelishodnije jer se covjek može i dalje nadati da ce mu Bog podariti ono što želi ako se bude ponašao po Božjoj volji i zakonima. "Dolazim sutra!" - javlja mi on. Kada je došao bile su i na njemu vidljivepromjene. Osjecao se nekako ponosno, cak i gordo na cemu mu nisam ni spocitnuo jer je to bila plemenita gordost, porinuta u njega samog i nije bila razmetljive prirode. Toliko sam mogao vidjeti po njemu. Stariji sin je napiso jednu sentencu o prevelikoj gordosti u sto-tom broju "ŽIG-a" - gordost je truli ponos. Slažem se sa njim jer postoji ta loša gordost koja je nametljive prirode, koja smeta drugima, koja je odurna. Mladji sin nije puno okolišao: "Idem nazad prekosutra kod svojeg druga, Tomice. Vracam se prvo u Zagreb. Moram da vratim neke dugove, a i prijevoz do Vinkovaca i vlak od Vinkovaca do Zagreba moram platiti, a ja nemam ni lipe u džepu Kod Tomice cu biti i nadglednik beracima jagoda, dok ce Tomica odlaziti u Rijeku, Zadar, Vrbovsko, Porec... da bi utanacio prodaju i izvršavao je. A, i ja cu nešto zaraditi!" - bilo je izgovoreno u jednom dahu. Malo je zastao, pa ce opet, ali glavnu i udarnu želju da iskaže: "Treba mi dvije stotine eura". Zagledao se pronicljivo u mene i sa strepnjom ocekujuci reakciju. Na to se ja zamislim. Sedam tisuca dinara mogu mu odmah dati, ali mi fali još šest. Kako nabaviti? Kome se obratiti? Rok je kratak! Na to se ja sjetim svojeg šogora - Vinka Kujundžica i supruge mu, moje sestre od rodjene tetke - Ruže. Znam da je skoro pravio svadbu svojoj drugoj cerci - Danijeli i da nema novaca na zajam, ali sam mislio da ce mi on preporuciti nekoga. Sa tim mislima odem biciglom pravac Mihajla Radnica 18. Stigavši, odmah mu se potužim kakve su me Tantalove muke spopale. "Znaš šogore da ja ne možem..." - pocne on da prica ono što sam ja vec predvidjeo da ce reci. Na to ja ispricam ono što sam ja za sebe predvidjeo, i nastupi šutnja. "Kad bi mi to mogao vratiti, kad bih ti ja dao?" - upita Vinko. "Krajem mjeseca srpnja" - odgovorih kao iz topa, a bila je polovica istog mjeseca kad sam mu se obracao. "E, onda može" - kaže on i dadne mi tih šest tisuca, prijeko potrebnih, dinara. Tako je sin dobio trinaest tisuca dinara, tj. pandam tih 200 eura i veselo 'zapuca' na More, naše More, ostavljajuci tatu veselog i tužnog. Pomislih u sebi: "Ta išao bih i ja u 62. godini pa makar bio i berac jagoda, samo da vidim našu 'Veliku baru' koju sam zadnji put vidjeo pre dobrih sedam godina. Eto, tako se završava jedan znacajan period u mojem životu, a nadolazit ce drugi i drugi, koji ce biti isto tako znacajni, a možda i znacajniji?! Dragi citatelji katolickog lista - ZVONIK- siguran sam da nisam samo ja Bogu drag što sam ga unazad nekoliko godina štovao i iskreno se molio, nego i drugi mogu to postici, a mnogi su to i postigli. Bog od Covjeka može stvoriti genijalca, a takodje i magarca. Zavisi od njega samog šta želi da bude! Nemojte mi zamjeriti na predugoj preambuli (uvodu). Tako mi se otvorilo srce da nisam mogao ništa od ovog napisanog precutati. Bio bih neinventivan u daljem pisanju da sam od ovog bilo koju sitnicu ispustio. Napominjem da ovo nije jedini dogadjaj sa Bogom i njegovom providnošcu ali mi je, zasigurno, najdraži. Nebeski kompjutor radi bez greške i zastoja. Sve je tamo u savršenom skladu, a i mi možemo 'dotaci' taj sklad, ako se 'družimo' sa Bogom! Dali cu još neki put pisati ovakvu crticu zavisi od Vas, od glavnog i odgovornog urednika i od urednickog vijeca. Moj Vam je, eto, mini-opus na raspolaganju, pa ga cijenite prema Vašem ukusu. Danas je nedjelja: 3.kolovoz 2003. godine Gospodnje. Citav dan sjedim, pijuckam kavu i pišem. Svaki spis treba da bude edukativan, tj. da se iz njega može ponešto nauciti. Stanovnik sam od nedavno Gerontološkog doma u Subotici; Aleja Maršala Tita br 31/II-220. Kada malo bolje upoznam duh i dah ovih ljudi, moguce je i da o njima nešto napišem. Ja sam i sa ovim zadovoljan jer sam imao prigodu da se iskažem nekom ko ce me razumjeti, a nadam se da ste to Vi. Nacela kojih se treba pridržavati: - Homo proponit, sed Deus disponit (Covjek snuje, a Bog odredjuje.) - Gens una sumus (Jedan smo rod.) - Hoc age! (Kad nešto radiš, radi to kako najbolje znaš!) - Salus pupuli, suprema lex esto (Glas naroda treba da bude najviši zakon.) - Dum spiro, spero (Dok god dišem, nadam se.) - Homo sui iuris (Samostalan covjek.)
Mea parvitas: (Moja malenkost): Ž. Skenderovic

(Back)

This site is hosted by CatholicWeb.com | TheCatholicDirectory.com
Powered by CompBiz EZWeb© software.
Server management powered by Spiderhost.